Knjižara - Nastavak

četvrtak , 26.07.2012.


Nakon jučerašnjeg Dinamovog razočaravajućeg prolaza u treće pretkolo Lige prvaka, osjećam potrebu da kao pravi domoljub, te još praviji slavonski Dalmatinac, pljunem na tu preplaćenu ekipu, stadion pun praznih sjedalica, čiji je travnjak porijeklom iz Karadžićeva, mjesta pored mog, gdje je Bog davno rek'o 'laku noć', otprilike negdje Njemu iza tregera.
Uglavnom, idemo dalje, nemam pojma kako glupu priču nastaviti ni kakvo joj ime nadjenuti. Bit će najbolje da se najprije zahvalim ekipi s kojom ću za koji dan zaigrati na turniru, jer me vlastito nemanje pojma o nogometu tjera na izlijevanje ovakvih fekalija.

Knjižara, 2. dio: Sportom do Zdravka

Svaki iole nezainteresiran čitatelj mora dobiti osip pregledavajući tako bogatu ponudu "Svijesti knjige", pogotovo kada ta simplastična tridesetogodišnjakinja s naočalom i tamnoplavom kosom vjeruje u njegovu finansijsku moć. Sa mnom je bilo drugačije, moja želudčana kiselina upozoravala me da danas nisam ispraznio svoje spremište fekalija, korisnih za gnojidbu bresaka.
"Ovdje, gospodine, možete pogledati sve iz povijesti hrvatskog sporta. Naša kuća, kao što ne znate, prenosi bogatstvo svakog književnog polja repe" - govorjela je.
Uputih govor: "Naravno, pogledat ću malo sport, djevojke se pale na to pa ću vjerojatno znajući više o nogometu lakše uhvatiti neku prehladu ovih dana."
Policija je stojala uza zid, a ja sam se još uvijek pitivao o naglasku. S lijeve strane iza prve kase. Bogata literatura o povijesti hrvatskog sporta tjerala me da budem fascinenađen naslovima priznatih hrvatskih kavopija, koji su do sinoć bili bosanski policajci u Bugojnu. Rijedali su se naslovi koje sam posmatrao: "NK Dinamo - prvih 500 godina (od Mohačke bitke do danas)" Thomasa Bauera, "Kako nas huliganizam oplemenjuje" Ben Ayuna Perasovića, zatim manifestni uradak jednog starog torcidaša "Splite, Splite, kolijevko Pridea!", Sivčevićev roman "Kako je Dinamo ukrao sladoledni kup splitskoj dici s Mertojaka, porijeklom Bosancima, Crnogorcima, Hercegovcima i Slavoncima"... Tu bi človjek zivio dovjek.
Moja je jedina misija, da pojasnim jednom doklinca, bila svojem za postelju vezanom pradjedu donijeti komad teksta koji će kao istinu pročitati i reći da je cijelog života, iako mu vjerojatno prerano prekinutog, vrijedilo čitati te fecese. Zato razmislih o naslovu Thomasa Bauera o pola tisućljeća zagrebačkog kluba te otvorih 314. stranicu na kojoj čitijah:
"Kralj Bela IV., prorok od Agrama, dade Zlatnu bulu konjičkoj zapregi 'Dinamo', našoj slavi Gradec-doline. Iako se klub mora infiltrirati kao isključivo nogometni, svoju slavu zasad prenosi diljem Monarhije sijući sjeme i izmete gdje god se njegova žuta boja poštiva... Osnovan 1519., danas je najstariji i najtrofejniji balkanski klub, pogotovo kada se uračunaju trofeji za najbolje uređenog konja... 1573. godine prvi se put naš klub plasirao u elitno europsko natjecanje, na kojem je Matiji Gupcu osobno izrađivao užarenu krunu, a to dokazuje ožiljak na Gupčevoj lubanji, koji je u obliku slova d. Bijaše najbolji u tri discipline, a jedna je od njih bila i šutanje dotičnoga u zadnju ložu, nakon čega je igrač Gubec napustio utakmicu."
Nadalje čitijah:
"Dinamova je zastava 1526. godine služila kao koplje potplaćenim Vlasima i Madžarima. Štitovi se proizvodiše u obliku slova d, a sam je izvršni dopredsjednik služio kao ispomoć ranjenim vojnicima u obliku ventilatora..."
Malo zastah, razmislih kako Bauer citira ta davna vremena osnivanja našeg kluba, postojao je dakle još u vrijeme Bele IV., barem kao konjička zapreza. Kakve velike veze s tim ima Bela, ne znam.
Druga knjiga o plemenitom huliganizmu činila se manje napornom, više modernom. Otvorijah 391. stranicu, na kojoj čitijah:
"Nerazumijevanje gradskih vlasti za demonstrantskom potrebom devastiranja jednog određenog objekta dovodi do nezadovoljstva među elitnim postrojbama Torcide. Pet dana kasnije šest članova skupine šalje zahtjev u obliku kamenja na travnjaku, porijeklom ne iz Karadžićeva, svježe otkinutog s istočne tribine, gdje je sjedio osobno sam Škara, tadanji gradonačelnik ponosnog domaćina Pridea. Nogometni je savez, isprovociran reakcijama te svojevrsnim nerazumijevanjima koja se održavaše na tribinama, utakmice registrirao u Bosni, te obavio servis. Bilo kako bilo, taj južnoamerički ambijent na Poljupcu i dendenes živi, k'o da ga ni' Boga stra'. Hajduk živi srećno."
Nadalje, bilo je dirljivo vjedjeti da gotovo sve biografije hrvatskih sportaša ondje mogu pronaći: "Nikolaj Pešalov - hrvatska Rusija", "Zdravkom do zvijezda - Eduardo da Silva" Thomasa Bauera, "Sammir - volim hrvatski rasizam", zatim biografiju Dennisa Rodmana "Moja hrvatska šesnaestina", "Dalmatinska nono" Diega Maradone i slično.
Tu završjeh pregled sportske literature, a tamnokoso plava blagajnica provjeravala je moje postmoderno stanje:
"Matej, jeste li zadovoljni domoljubnom literaturom u sportskom odjelu? Morate biti, s obzirom na ove fekalije koji sami pišete..."
"Naravno, uvijek moram biti ponosan na tu tradiciju imigracije i emigracije hrvatskog sporta..." - odgovorijah.
Ona reče: "Ne mojte biti sarkastični. Ionako pravi hrvatski ponos uvijek započinje u dijaspori. Ljubav je to!"
Bila je ushićena i samouvjerena, a ja završjeh priču:
"Kako reče onaj ćelavi Marinko ili Marunko, lakše je voljeti te izdaleka. Pogotovo kad ne živiš s 300 eura plaće u mom selu, nego kad si Hrvat iz Kanade, iz tamo neke Jarmine... Valjda zato obožavam Hercegovce oduvijek. Nemam pojma, možda bolje da se bavim zbornim pjevanjem. Dobar trening je isto što i loša utakmica, kad razmislim o funkciji eufemizama u jeziku, pragmatički gledano."